Svima je poznato da je jezik sredstvo koje omogućava komunikaciju te da sva živa bića komuniciraju i imaju svoj jezik, samo njima razumljiv. Naravno, ako se želimo sporazumjeti s drugima, tada je poželjno da ovladamo jezikom koji koristi pojedinac s kojim/kojom želimo uspostaviti komunikaciju. U tom smislu, jezik je jedan od temeljnih preduvjeta socijalizacije.
Kada se kaže da je netko socijaliziran, odnosno dobro uklopljen u neko društvo, tada se prvenstveno misli na to da je taj netko ovladao/la načinom komuniciranja (jezikom) tog društva, no to nije jedini pokazatelj nečije uklopljenosti u društvo – tu su još prihvaćanje kulture, usvajanje obrazaca ponašanja tog društva i sl.
Nasuprot tome, postoje i situacije u kojima se osoba ne uklapa u neko društvo, odnosno krši sva životna načela po kojima neko društvo egzistira, a to može biti neprihvaćanje nečije kulture i obrazaca ponašanja te nevoljkost da se usvoji jezik tog društva kako bi se pojedinac što bolje asimilirao/la. Iz svega navedenoga može se vidjeti da je jezik jedan moćan alat koji ima razlikovnu ulogu: on je pokazateljem pripadnosti (socijalizacije) nekom društvu ili nepripadnosti nikome.
Štoviše, u današnje vrijeme u medijima možemo saznati da se Europa bori s problemom imigracije. Naime, Europi često prijete imigracijski valovi koji su rezultat raznih ratova u neeuropskim zemljama, bijega od siromaštva, loših životnih uvjeta, neperspektivne budućnosti i sl. U želji da pobjegnu od svega toga, ljudi se sele diljem svijeta tražeći mjesto na kojem njihova egzistencija neće biti ugrožena te će se poboljšati kvaliteta njihova života. No, tu nailazimo na jedan drugi problem, a to je asimilacija tih ljudi u “europsko” društvo. Europa se često diči time kako je u osnovi društvo temeljeno na demokraciji, no ta demokratičnost ipak ima svoje neke granice. Drugim riječima, je li u redu da Europa prihvati sve te neeuropske izbjeglice koje često imaju posve drugačiji način života, kulturu i jezik te da im dozvoli apsolutnu asimilaciju bez ikakavih uvjeta koji bi se trebali ispuniti, kao primjerice usvajanje jezika? Naravno da je poželjno da ljudi usvoje jezik kako bi se lakše mogli asimilirati u neko novo društvo, a u tom slučaju možemo govoriti o tzv. jezičnoj socijalizaciji kao o “procesu u kojemu djeca u međudjelovanju posredovanome jezikom istodobno usvajaju jezik i određeni svjetonazor. Djeca prolaze proces socijalizacije putem jezika i socijalizacije za upotrebu jezika kojim usvajaju implicitno znanje o načelima društvenoga poretka i sustava vjerovanja” (http://struna.ihjj.hr/naziv/jezicna-socijalizacija/24752/).
U prilog svemu navedenome, priča o Tarzanu najbolje demonstrira što znači socijalizacija. Tarzan je odrastao u džungli i družio se samo i jedino sa životinjama te u takvoj sredini usvojio njihove obrasce ponašanja, naučio komunicirati s njima. Drugim riječima, posve se uklopio u njihovo društvo ne znajući nijedan ljudski jezik. To je pokazateljem da proces socijalizacije u prvom redu ovisi o načinu komuniciranja nekog društva jer u suprotnom, kako bismo drugačije izrazili naše misli, potrebe, želje, htijenja i sl. Ta se priča može protumačiti dvojako. Naime, Tarzan je bio socijaliziran ako se uzme u obzir vrsta društva u kojem je odrastao. Odrastao je s majmunima, naučio njihov jezik i usvojio njihove obrasce ponašanja, odnosno posve se uklopio u njihovo društvo – socijalizirao se. No, kad su ljudi pronašli Tarzana i doveli ga u “civilizaciju”, u mjesto naseljeno ljudima, mjesto koje je u potpunosti drugačije od džungle, Tarzan se nije znao ponašati (barem ne za njihove pojmove). Nije bio socijaliziran, dapače, bio je neuki divljak. Kad smo rekli da se ta priča može tumačiti dvojako, to se prvenstveno misli na to da iz perspektive ljudi, Tarzan je bio nesocijaliziran, a iz perspektive majmuna, on je bio socijaliziran, “jedan od njih”.
Priča slična priči o Tarzanu, svakako je i mit o Romulu i Remu, osnivačima grada Rima, koje je odgojila vučica.
Danas se na socijalizaciju može gledati iz svjetla globalizacije koju je omogućio internet. Naime, često se kaže da je svijet postao jedno globalno selo, a to je upravo ono što nam je internet omogućio. Zahvaljujući internetu, ljudi se mogu čuti i/ili vidjeti s bilo kim na bilo kojem kraju svijeta. Štoviše, poslovi se obavljaju preko interneta, a engleski jezik u tom smislu, često je lingua franca, što ima za posljedicu da smo svi na neki način, uz minimalno poznavanje engleskog jezika, socijalizirani. Problem s takvom vrstom socijalizacije je što možemo govoriti o svojevrsnoj socijalizaciji preko ekrana jer danas adolescenti, a i stariji, svoj identitet prikazuju putem društvenih mreža i na taj se način “socijaliziraju”, no treba naglasiti da takva vrsta socijalizacije nije najpoželjniji oblik stvaranja osjećaja pripadnosti nekom društvu jer internet kao takav nosi mnoge opasnosti, uz sve one prednosti kojih smo svi više-manje svjesni.
Možemo dakle zaključiti kako je proces socijalizacije dugotrajan, a rezultira time da pojedinac pripada nekom društvu, a taj osjećaj pripadnosti ono je što ga čini društvenim bićem u odnosu na one koji nemaju kontakt ni sa kim. To znači da su Tarzan, Romul i Rem društvena bića, imaju osjećaj pripadnosti, točnije, Tarzan taj osjećaj njeguje s majmunima, a Romul i Rem s vukovima, tj. vučicom. Iako su to izmišljeni likovi, odnosno rezultat književnog djela i mita, njihove nas priče s jedne strane uče da socijalizacija znači usvajanje jezika sredine (društva) koje nas okružuje, a zatim i ostalih elemenata uklapanja u to društvo kao što su prihvaćanje kulture, obrazaca ponašanja, običaja i sl. S druge pak strane, socijalizacija u današnje vrijeme znači i globalizaciju koja se odvija preko interneta i koja je uzela previše maha, te je stoga potrebno što više ograničiti takvu vrstu komunikacije kao vida socijalizacije, a poticati onu neposrednu. U prilog tome, poslužit ćemo se riječima samog Bill Gatesa u opisu utjecaja interneta na globalizaciju: Internet postaje gradski trg globalnog sela sutrašnjice.
